“Proces 2023” nastavljamo izložbom “Plivati kao ti ne može svatko” autora Josipa Kresovića koja će se u Dnevnom boravku Rojca otvoriti u petak 26. svibnja u 20 sati. Na dan otvorenja u Dnevnom boravku održat će se i razgovor s umjetnikom.
Josip Kresović interdisciplinarni je umjetnik i psiholog, rođen u Zadru 1992. godine gdje magistrira psihologiju u području psihologije umjetnosti s interesom za vizualno-estetsku osjetljivost i odnos umjetnosti i raspoloženja. Paralelno sa studijem razvija umjetničku praksu u kojoj se bavi osobnom ikonografijom kroz koju pokušava istražiti odnos između okoline i pojedinca te kako taj odnos može utjecati na formaciju ličnosti pritom koristeći različite materijale, od skulptura i kolaža do scenografije i performansa. Od 2017. godine samostalno i grupno izlaže i izvodi na području Hrvatske. Trenutno živi i radi u Zagrebu.
Svaki put kad zaronim duboko u more, osjećam se sigurno. Odsječen. Sam sa sobom. Čujem prigušene zvukove obližnjeg broda, kamenčiće koje struja nosi, pucketanje u uhu. Tu je hladno, ali ugodno. Ali ne mogu dugo biti dolje. Moram izaći po zrak, natrag u buku koje se bojim. Koje sam se bojao. Pozivam te buko sada da ispuniš moju glavu. Ne možeš mi ništa. Želim i dalje roniti i vraćati se po zrak i plivati i plutati na površini i opet roniti. Ti koji gledaš. Plivati kao ti ne može svatko. Nema ništa strašnije od dubine vlastitog mora u kojeg te strah pogledati, staviti glavu ispod vode dok iza nogu koje te lamatanjem održavaju na površini gledaš u modro ništavilo. Kao da će te progutati. Ti koji gledaš. Gledaš u moj dijalog s mojim modrim ništavilom. Upitam ga nešto, ono mi odbrusi. Upita ono mene pa mu ja odbrusim. Nekad je pretiho šaptalo, pa sam morao uzeti više zraka i zaroniti dublje da me bolje čuje. Budala. Pravi se da ne čuje. A ja još gori. Nismo se razumjeli. Ti koji gledaš. Sve što vidiš smo ja i modro ništavilo skupa napravili, od materijala koji su nam bili nadohvat ruke: tijelo, simpatička težina u prsima, otac, emocija, majka, nečije oči, brat, nečiji dodir, san, prijatelj. Možda danas pogledaš u svoje ništavilo. I bude te strah. Ali svejedno pogledaš. Plivati kao ti ne može svatko.
– Josip Kresović
Izložbom „Plivati kao ti ne može svatko“, otkriva se sasvim jasna intencija autora Josipa Kresovića. On teži uspostavljanju dijaloga između gledatelja i prezentiranih radova s ciljem jasnijeg komuniciranja umjetnika. Svojevrsno premošćivanje jaza između domene umjetnosti i psihologije, koje treba uzeti u obzir kao referentnu točku za promišljanje njegovih radova. Psiholog po struci, stvaralačkom procesu pristupa ambivalentno; s jedne strane ga analitička priroda tjera da pažljivo prouči svaki pojedini detalj i razmotri dublja značenja iza pojedinog poteza rukom, odabira boje te opažanja vlastitih akcija i reakcija, dok ga s druge strane ta dihotomija navodi na eksperimentiranje kroz brojne medije i materijale. Njegova spontana strana žudi za otpuštanjem inhibicija, prepuštanjem i dopuštanjem umjetničkom nagonu da ga vodi u materiji. Umjetnik tada traži što mu u datom trenutku može poslužiti, što se očituje u rasponu pomno isplaniranih kretnji do impulzivnih naleta nadahnuća/inspiracije. Konačna rješenja povezuje karakteristična eterična kvaliteta koja jasno daje do znanja kako autora zanimaju teme koje nadilaze materijalno. Nastali radovi u tom smislu predstavljaju kulminaciju nagona koji, uz prateće legende, na više ili manje direktan način komunicira poriv iza potrebe. Neminovno je da oba pristupa imaju svoje prednosti. Analiziranje vlastitog rada omogućuje mu bolje razumijevanje sebe i učinkovitiju komunikaciju s drugima, kako u privatnom tako i u poslovnom smislu. Prihvaćanje spontanosti pritom predstavlja mali korak na putu do potpunog prihvaćanja sebe i svih onih dijelova s kojima se tek mora suočiti. Njegovo promišljanje o korelaciji svjetla, boje i prostora pridonosi imerzivnom okruženju u kojem se promatrača nastoji potaknuti da pristupi u drugačije područje postojanja. Svojom umjetnošću nastoji stvoriti iskustvo transcendencije u kojem se gledatelj može povezati s vlastitom nutrinom – gledanjem u direktno u njegovu. Ide u doslovnost, upotrebljava osobne predmete i priče te na njima nadopunjava i nadograđuje, kako vlastitu umjetnost tako i odnos s članovima obitelji. Prezentiravši djela koja problematiziraju teme poput odrastanja, mentalnog zdravlja, kompleksnosti ljudskog ponašanja i pripadajućih mu emocija, poziva posjetitelja da se poput njega samog uključi studiozno i senzibilno.
Direktnim referiranjem na odrastanje i osjećaj nepripadanja unutar vlastite obitelji i sredine uz tradicionalnije i konzervativnije životne vrijednosti u formativnom razdoblju, umjetnik procesualizira intimno, osobno i blisko iz nove pozicije, doslovno i figurativno miljama udaljen od svega što ga je oblikovalo. Prema konceptu metafizičke prisutnosti, sve što postoji ima prisutnost ili bit koja se može osjetiti ili iskusiti izvan svoje fizičke pojave. Josipovi radovi problematiziraju i vidljivo i nevidljivo, no ti su pojmovi i u konceptu samoreferentni – prisutno i odsutno, definiraju se i jedno bez drugoga ne može postojati. Preduvjetovani činjenicom da su nekada postojali, čak i kada ih nema su tu.
Istovremeno radove karakterizira intimna osobna poetika koja se poigrava tematikom dinamike odnosa unutar obitelji i načina na koji je umjetnik pokušava shvatiti kroz vlastitu umjetničku praksu. Riječ je o čitavom nizu konfiguracija koje se tu susreću i odnosa koji se uspostavljaju, bili oni osobni, intimni, socijalni ili seksualni. Pritom je seksualnost, unutar koncepta izložbe, shvaćena kao suptilna, implicitna referentna točka koja poziva promatrača da alterira vlastite konotacije i percepcije i potiče na intenzivniju angažiranost.
Marta Radman, mag. hist. art., kustosica
Izložba je organizirana u sklopu cjelogodišnjeg programa “Proces 2023”. Autor vizuala je Erik Burić.
Program ‘Proces 2023’ realiziran je sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Istarske županije, Grada Pule i Turističke zajednice grada Pule.
